Treću godinu zaredom Zlatne žice Slavonije uz glazbenu imaju i stručnu notu. Kroz panel rasprave nastoji se razgovarati o stanju na glazbenoj sceni, ponajprije tamburaškoj, o novim trendovima i izazovima, prilikama i prijetnjama. I ove godine panel je okupio stručna imena, iz različitih segmenata glazbene industrije, od kojih smo doznali mnoge zanimljive stvari, ali i ideje.
Sudjelovali su:
Mia Dimšić – glazbenica, Slavonka s nizom uspjeha u proteklih deset godina – od Porina do Eurosonga
Damir Bačić – glazbenik i glazbeni menadžer, suosnivač TS Patria, autor brojnih nagrađenih hitova, direktor festivala Šokačke pisme Županja
Darko Ergotić – ikona tamburaške glazbe, suosnivač i vokal Slavonskih lola, na tamburaškoj sceni pola stoljeća
Marko Bujanović – pjevač i suosnivač grupe Gazde, koji su prvi veći nastup imali upravo na Zlatnim žicama Slavonije
Darko Dervišević – skladatelj i glazbeni producent, jedan od vodećih ljudi Croatia recordsa , autor knjige Tamburaška scena 1980. – 2022.
Saša Botički – umjetnički direktor festivala Zlatne žice Slavonije, profesor tambure, član grupe Posegana, voditelj brojnih tamburaških udruga i orkestara
Panel je moderirao Slavenko Čuljak, glasnogovornik festivala Zlatne žice Slavonije, glavni urednik Radija Vallis Aurea.
Mia je danas u drugim glazbenim žanrovima, no počeci su bili uz tamburašku glazbu.
Bilo je to odrastanje uz tatu tamburaša, pa plesanje u folkloru u HKUD Željezničar u Osijeku, učenje gitare, nakon toga i bugarije i sudjelovanje u orkestru Franje Slavka Batoreka. Tu sam najviše ispekla zanat i pripremila se za sve ono što slijedi, a putovanje s Džentlmenima u Ameriku je počelo moju glazbenu priču. Mislim da bi tambura mogla puno više i da joj u ovom trenutku fali nacionalne prepoznatljivosti. Voljela bi kad bi više ljudi u svim regijama Hrvatske znalo prekrasne pjesme iz tamburaške riznice.
Osvrnuli smo se i na rastući trend korištenja umjetne inteligencije u glazbenoj industriji, poput pjesama bez ljudskog autora glazbe, teksta i vokala. Evo kako na modernu tehnologiju gleda Mia.
Možda sam najmlađa osoba među sudionicima panela, no ja se osjećam jako staro kad se ovakve teme pokrenu. Kad usporedim prvi singl prije deset godina i danas – potpuno se drugačije promovira pjesma. Umjetnu inteligenciju nisam još koristila za glazbu, ali znam ju koristiti za ideje, kad razvijaš neki projekt. No, ne bi bilo dobro da zamijeni cijeli moj kreativni proces, ne samo zato što tu ne bi više bilo mene, nego i zato što kad pišem pjesme, radim to jer uživam u procesu. Koja je poanta svega, gdje je radost kad imam gotov proizvod? Onda uopće ne moram pisati pjesme, mogu uzeti nečiju pjesmu, doći će mi na isto. Ne vidim zašto bi ljudi, koji u sebi imaju kreativnu iskru, na taj način gubili kompletno kontrolu.
Evo gdje tamburašku glazbu danas vidi Damir Bačić.
Najvažnija je ljubav prema nečemu. Čovjek ako nešto voli, ljubav je najbolji put da to bude onako kako treba. Sve ostale varijante su krive. Danas tamburaši rade brojne druge stvari, a žele biti prepoznatljivi po pjesmama. To nije dobar put. Ti se moraš baviti nečim potpuno da bi bio uspješan, i to možda. Svatko se treba baviti onim što najbolje radi, a ljudi koji rade kako treba nađu svoj put. Možda zvuči surovo, ali svatko je tamo gdje treba biti prema svojim zaslugama. Sjećam se kad je Patria bila prvi put u Požegi 1994. godine. Nama je Požega bila kao Eurosong, jako smo poštivali starije kolege. Kad bi došli u Požegu i vidjeli Zlatne dukate ili Kiću, gledali smo u njih kao u bogove. Sve se to danas izgubilo, mladi imaju drugačije prioritete i ne znam kako uklopiti ovo što mi radimo u njihov svijet.
Pitalo smo Damira kako gleda na moderne tehnologije.
Danas je previše informacija. Ljudi ne znaju što žele, pogube se u svemu tome i lako se s njima manipulira, bilo kroz glazbu, politiku ili druge domene. Nekad si stavio kazetu ili CD i slušaš od prve do zadnje pjesme. Nema toga više, nema te strasti i znatiželje, danas je sve „na izvol’te“. Sve se može gledati kao prolazno i loše, ali i kao priliku da bude još bolje. Treba i iz ovog vremena uzeti najbolje, a smeće koje se stvori u masi preskočiti.
Evo što na ovu temu misli iskusni član Slavonskih lola Darko Ergotić.
Devedesetih godina je bila borba da uđeš u finale Zlatnih žica Slavonije i bilo je puno dobrih pjesama. Mi smo u to doba morali skidati po četiri-pet pjesama s festivala, koje ćemo svirati na gažama. Svi bi trebali malo pripaziti. Kad smo 1992. snimali prvi album, donijeli smo materijale u Croatia records i tamo je sjelo nekoliko ljudi i reklo „ovo valja, ovo ne valja…“, ili bi na Radio Osijeku naš pokojni prijatelj Darko Paurić rekao „meni se ovo ne sviđa, ja to neću puštati“. Urednici u medijima bi trebali imati kriterij i držati do toga, preuzeti odgovornost. Slavonske lole se vode definicijom – kakva je to pjesma ako ju ne možemo zapjevati? Mora se znati kome se radi pjesma, meni je uživancija kad publika na našim koncertima pjeva naše pjesme.
Gazde su prvi veći nastup imale na Zlatnim žicama Slavonije 1993. godine, a već sljedeće godine osvojili su Porin. Marko Bujanović osvrnuo se prvo na umjetnu inteligenciju u glazbenoj industriji.
Postoji bend u Južnoj Koreji koji je kreirala umjetna inteligencija. To su mladi dečki u dobrom izdanju, koji imaju svoje stvarne obožavatelje. Za njihove stvarne koncerte prodaju se stvarne ulaznice, njihove stvarne majice, kape i suveniri. Umjetna inteligencija kreira stihove prema psihološkom profilu, procjenjuje publiku koja ima najviše novca i bila bi spremna trošiti na takve stvari, kreira tekstove i glazbu sukladno interesima. Mi ne možemo ni naslutiti dosege umjetne inteligencije, jer se prvi puta s time susrećemo.
Gazde su imale sreću imati dosta dobrih pjesama u startu, drugačiji imidž, povezali smo tamburašku glazbu s temama koje su tada nama bile aktualne. Nismo mi bili kreatori, te su pjesme probrane za nas. Tek kasnije smo dobili slobodu birati pjesme i producente. Išlo je strelovitim putem, i srećom, održavamo taj nivo uspješno. Požega je nama jako drag i važan festival, dok ga ne preuzme neka umjetna inteligencija…
Što se tiče modernih medija, treba ih koristiti. Gdje god se okrenete glave su usmjerene u mobitel, malo tko konzumira sadržaje uprosječene za sve. Svi pratimo samo ono što nas interesira, isključivo stvari koje nam odgovaraju. Društvene mreže imaju svoje zakonitosti koje treba poštovati, a realno su mediji poput Instagrama i TikToka jači od svih radija i televizija, to je današnja realnost.
Na požeškom festivalu smo skoro svake godine, ovo nam je otprilike trideseto pojavljivanje. Požega je najznačajniji i najbolji hrvatski tamburaški festival. Zamislite da nema požeškog festivala, da se nemaš kome pokazati i obratiti u tom smislu. Dok je snage i volje mi ćemo dolaziti ovdje.
Marko Bujanović je iznio i jedan vrlo zanimljiv prijedlog.
Postoji način kako poboljšati stvari za tamburaški glazbu, a to je da se propiše normalnija doza emitiranja glazbe hrvatske proizvodnje u medijima. To može biti glazba zasnovana na hrvatskim etnološkim korijenima, poput tamburaške ili klapske, pa da radijski i televizijski nakladnici budu oslobođeni svojih davanja, a da državna radiotelevizija to poštuje kao normalno. Kad vlasnicima privatnih radija i televizija emitiranje glazbe, koja se zasniva na hrvatskim kulturnim korijenima, bude značilo par tisuća eura mjesečno manje naknada, kad tako uštede više desetaka tisuća eura godišnje, vrlo lako će izračunati da se to više isplati i tako će graditi svoju poziciju medija unutar tih okvira.
Vrlo brzo ću tu ideju uobličiti u konkretan prijedlog, i uz podršku glazbenih udruga ZAMP, HUZIP i ZAPRAF ići prema Ministarstvu kulture i medija. Mislim da se to može provesti vrlo jednostavno i lako. Ako Hrvatska može štiti poljoprivredne proizvođače ili visoku tehnologiju, tim više bi trebala štiti stvari koje se tiču državnog identiteta i kulture, a da pri tome ništa puno ne ispašta državna blagajna ili da ne ispašta uopće. Nadati se da će mediji iskazati volju, da će ljudi to prepoznati… u zadnjih trideset godina to nije bilo tako. Ljude treba financijski motivirati da vrte hrvatsku glazbu.
Na umjetnu inteligenciju osvrnuo se i Darko Dervišević.
Ja želim kontra priču, želim mom računalu ispričati vic i da se ono smije i plače. Pjesma je dobra emocija, mene niti jedna kreirana umjetnom inteligencijom nije uzbudila. Danas automehaničar, ako dobro zna s računalom, može kreirat album za pola sata. Ali nema emocije.
Tamburaška glazbe je početkom devedesetih stekla popularnost kroz domoljubne pjesme. Što o tome mislim Dervišević.
Svaki mali narod kao što je naš, kad mu je ugrožena opstojnost, hvata se za vjeru i nacionalni identitet. Naš je identitet tamburaška glazba i u to vrijeme su krenule pjesme koje su pomogle u cijeloj priči koju smo proživjeli. Međutim, neposredno se iza toga stvar razvijala u nekim drugim smjerovima. Sve dobre izvođače odredila je dobra pjesma, jer da nisu imali dobru pjesmu, ne bi bili popularni i ne bi napravili to što su napravili. Što se tiče požeškog festivala, meni se čini da sve skupa ide na bolje. Ove godine su izrazito jaka imena i nekoliko jako dobrih pjesama.
Prema podacima ZAMP-a, od 22 pjesme sa Zlatnih žica Slavonije 2024. godine, pop tamburaške pjesme znatno su emitiranije od tradicionalnih tamburaških pjesama. Najemitiranije u 2024. godini bile su Gazde s pjesmom Nema lijeka koji ljubav liječi, a od prvih sedam, samo je jedna klasična tamburaška (Miroslav Škoro – Baja). Evo kako to komentira umjetnički direktor festivala Saša Botički.
To je kompleksna tema. Mislim da se tamburaška glazba mora razvijati u svim smjerovima i ne treba ju sprječavati u tome. Što se tiče pjesama – ako imaš dobru pjesmu koja može prenijeti emociju, ona će uspjeti. Pjesme na festivalu moraju biti raznih tematika. Teško je znati što će biti hit. Kad bih to znao, ne bih sjedio ovdje nego pisao hitove.
Muziciranje na tamburi je otišlo daleko, imamo mlade ljude koji implementiraju drugačije tehnike, ne žele biti kao drugi. Žele pronaći svoju publiku, a ne kopirati postojeće. Vjerujem da će se sve više to razvijati, možda će pomoći i u nekom segmentu umjetna inteligencija, no ipak je emocija presudna. Festival mora ići ukorak s vremenom, iako ja osobno nisam ljubitelj umjetne inteligencije. Ono što mi možemo na ovom festivalu je pokušati što bolje medijski promovirati pjesme, ljudi trebaju vidjeti korist da bi dolazili ovdje.
Na kraju nekoliko podataka i zaključak.
Ove godine je za festivalske pjesme izdano čak 18 video spotova, a neki će uskoro ugledati svjetlo dana. Predstavljeno je dvostruko izdanje albuma Zlatne žice Slavonije 2025. i niz albuma s tamburaškim pjesmama. Za požeški festival akreditirani su deseci medija iz cijele Hrvatske, završna večer izravno je emitirana u programu Hrvatske radiotelevizije, a koncert u spomen na Borisa Ćiru Gašparca je snimljen i bit će predstavljen uskoro. Prema broju prijavljenih pjesama i medijskom interesu, festival je u uzlaznoj putanji. Razdvajanjem završne večeri na pop i tradicionalnu otvorio bi se prostor dodatnog razvoja i prepoznatljivosti oba žanra, čemu se teži, a u čemu bi značajan doprinos dosegu do publike imala ideja oslobađanja nakladnika radija i televizije od naknada za emitiranje hrvatske tradicijske glazbe.
Budućnost je nepredvidiva, no cilj je jedan – očuvanje slavonske baštine i tamburaške glazbe, uz izazove koje svaka vremena nose.
