U sklopu festivala Zlatne žice Slavonije održana je prva panel rasprava na temu „Tamburaška glazba – Jučer, danas sutra“. Sudionici panela bila su eminentna imena koja su imala što za reći na ovu temu:
Miroslav Škoro – glazbenik, skladatelj, ekonomist, vinar, političar, istinska ikona tamburaške glazbe i požeškog festivala posljednjih tridesetak godina
Stjepan Jeršek Štef – pjevač tamburaške glazbe, koji se glazbom bavi od tinejdžerskih dana 1969. godine, iz vremena prvog požeškog festivala. Čest i rado viđen gost, kako požeškog festivala, tako i brojnih zabavnih manifestacija
Darko Čuvidić – član pop tamburaškog benda Džentlmeni, magistar glazbene pedagogije i magistar glazbe, asistent na Odsjeku za instrumentalne studije Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, dobitnik nagrade Status (HGU).
Darko Dervišević – tamburaš, glazbenik i producent tamburaške glazbe, dobitnik nagrade Status (HGU), autor knjige „Hrvatska tamburaška scena 1980. – 2022.“. Suradnik je Croatia recordsa i glazbene CMC TV.
Saša Botički – umjetnički direktor festivala Zlatne žice Slavonije, član pop tamburaškog benda Posegana, profesor mentor tambure, pročelnik Odjela za tambure Glazbene škole Požega.
Moderator panela bio je Slavenko Čuljak, s gotovo tri desetljeća radijskog iskustva, posljednjih 15 godina glavni urednik Radija Vallis Aurea i voditelj emisije tamburaške glazbe Zlatne žice.
Miroslav Škoro je 2015. godine upravo u Požegi izrekao rečenicu „Mediji getoiziraju tamburašku glazbu“, pa smo ga upitali je li to još uvijek tako.
– Ja ne znam gdje se dogodio „kuršlus“. Početkom devedesetih Požega je bila kultno mjesto, čekao se požeški festival, jer bi najviše pjesama svirali s tog festivala. U to vrijeme specifičnih političkih okolnosti bili smo supstitut za jednu vrstu glazbe koja je nestala iz Hrvatske. Tamburaška glazba iznijela je u glazbenom smislu Domovinski rat. Sviranje tamburaške glazbe se danas obezvrijedilo, a neki ljudi su getoizirali tamburašku glazbu. Žao mi je mladih ljudi u tamburaškoj glazbi jer ne znam koja je njihova budućnost i kuda to vodi. Volio bih da svi pušemo u zajednički rog i da zauzmemo stav, da mediji počnu davati šansu tamburaškoj glazbi. To je aparthejd u kojem je ljudima zabranjen nastup u njihovom prostoru. Sviranje tradicionalnog instrumenta se danas smatra seljaklukom i nečime što ne vrijedi medijskog prostora. Ljudi to vole, no ako oni to ne mogu čuti u medijima, onda oni gledaju druge TV kanale, dobiju i čuju ono što ne mogu dobiti u javnom servisu koji svi mi plaćamo. A tamo ne možeš čuti onoga koji želi svirati hrvatsku glazbu. Mi nemamo prostora da predstavimo svoju glazbu. – rekao je Miroslav Škoro.
Stjepan Jeršek Štef pobornik je razdvajanja tradicionalne i pop tamburaške glazbe na požeškom festivalu.
– Smatram da se te dvije vrste glazbe trebaju razdvojiti, da svaka ima svoju večer. Jedna večer neka bude narodna tamburaška glazba, a druga da dobije svoj prostor. Krenuo sam u zabavnom bendu 1969. godine, no u meni je uvijek bila narodna glazba. Bio sam član tri KUD-a, gdje se svirala narodna glazba, tamburaši su tada svirali romanse i starogradske pjesme. S nesretnim ratom tamburaši su došli na svoje, pjesme su zaživjele. Tamburaši vole narodnu glazbu, a mladi bi željeli pjevati i svirati zabavnu glazbu jer su neiživljeni. Nemam ništa protiv bubnja, no on služi ritmu, a ne razbijanju.
U moje vrijeme glazba je odgajala publiku, a danas publika odgaja glazbu. Oni traže od svirača deset pjesama da nauče koje nikada više neće sviraju. A svirači ih nauče jer će izgubiti posao. Mi bi se trebalo postaviti. Tamburaši snimaju svoje pjesme i onda ih ne sviraju javno. Nemojmo se dodvoravati, svirajmo svoju glazbu sa svojih prostora. Izvođači su sami sebi naturili taj narodnjak. Mi smo Hrvati samo kad je rat, požar, poplava, potres i nogomet. Mi smo krivi za to. Imam dojam da na radijskim postajama po kazni rade narodnu glazbu. Bojim se da će se tambura vratiti u folklornu glazbu kao nekad. Smeta me i što je finalna večer festivala nedjeljom. Ne slažem se da tamburaši sviraju svadbe subotom, to se mora unaprijed dogovoriti da dolaze na festival.
Darko Čuvidić je s Džentlmenima večer prije nastupio u tamburaškom soundclashu sa Slavonia bandom, uz koncerte Lidije Bačić i Indire Levak. Bio je glazbeni show do dugo u noć uz ispunjen požeški središnji trg.
– Zadovoljan sam idejom organizatora, a videa i fotografije govore da ovaj izričaj modernije tambure itekako ima smisla. Slažem se sa Škorom i Štefom, ali ti ljudi imaju 60 godina, ja sam 30 godina mlađi, a publika koja dolazi na te koncerte još mlađa., Gdje smo propustili da su nam „podvalili“ neku drugu glazbu, gdje su pogriješili lobiji, medijski urednici – ne znam, ali to je tako. Ono što mi možemo napravi i zašto to radimo nije samo podilaziti publici. Mi smo svi napravili kompromis, no možemo i dalje itekako zadržati autohtoni izvorni zvuk tambure, te ga na moderni izričaj melosom i drugim instrumentima približiti današnjoj publici.
Mi ne možemo ostati ukalupljeni u našem prostoru, ne gledati što se na globalnoj razini događa s glazbom. Nebitno što čovjek sluša i preferira, kad se dijete rodi počinjemo s tamburom, tambura svira i kad odlazimo. Ja uživam u glazbi, nemam problem s bilo kojim instrumentom. U čemu je problem s bubnjom? Nisu problem instrumenti. Teško je danas naći dobar tekst u tamburaškoj glazbi. Devedesetih je bila ta energija, buđenje nacionalne svijesti. Poštujem svačije mišljenje, no ako ne žele dodatke, ne moraju slušati tu glazbu.
Nemojte biti isključivi ako pjesma ima bubanj ili harmoniku, pjesma je pjesma, a instrumentarij je stvar aranžmana. Pjesma ili je dobra ili nije, kao i bilo koja druga umjetnost. Tražite emociju, to je poanta priče bilo koje pjesme, i pjesma će naći put.
Darko Dervišević suradnik je Croatia recordsa i CMC TV. Koliko je zastupljena tamburaška glazba u vodećoj diskografskoj kući i nacionalnom glazbenom TV kanalu.
– Ja sam pozvan u Croatia records da malo oplemenim cijelu priču, U zadnjih godinu dana čini mi se da sam u tome uspio. Imamo 20-30 tamburaških izdanja, što proteklih godina nije bilo tako. Svi mali narodi se u trenutku kad im je egzistencija ugrožena hvataju za religiju i kultni nacionalni identitet, a to je kod nas tamburaška glazba. Zbog toga je u vrijeme devedesetih nastao sijaset ponajboljih tamburaških domoljubnih i drugih pjesama. Bilo je velikih hitova devedesetih, nakon čega je cijela stvar zamrla, a osnovni problem je u autorstvu. To je osnovni problem i svjetske glazbe. Naši najbitniji autori su pomrli, ovi koji danas vrijede rijetko pišu, tu i tamo netko izbaci poneku pjesmu da je to dobro.
Pjesme nam pišu autolimari, vodoinstalateri i žene primaša. To nije dobar put kojim smo krenuli, u tome je problem. Škoro i ja da smo na tepsiji otpjevali Julišku onih godina, to bi bila dobra pjesma. Treba odijeliti amaterizam od profesionalizma. Ovo je festival profesionalnih sastava. KUD-ovi su mjesta gdje nastaju bendovi i ljudi koji se time bave, a ovdje bi trebali dolaziti ljudi koji znaju svirati i pjevati i imaju produkciju. Požega mora biti trenutak gdje se pojavljuje vrhunski tamburaški profesionalizam. Možda treba odvojiti pop od tradicionalnih pjesama, ali ako neće biti dobrih autora, „džaba smo krečili“. Mislim da je ipak sve u dobroj pjesmu, a bitno je ovo kad festival završi. Sve te pjesme koje slušamo na Retrospektivama su zaživjele jer su dobre, to su pjesme koje se sviraju. Požeškom festivalu želim takve pjesme, a sve ću to podržati kroz Croatia records.
Saša Botički, umjetnički direktor Festivala član je benda Posegana, koji je od klasičnog tamburaškog postao pop tamburaški bend.
– Svi mi stasamo kroz KUD-ove i orkestre. Naša priča u bendu bila je takva da smo imali izvrsne instrumentaliste, no da smo ostali kao klasični tamburaških sastav, već bi se nekoliko puta raspali. Jednostavno smo se odlučili ići na varijantu sa harmonikom ili pop. Harmonika nama nije bila bliska, pa smo krenuli u pop varijantu. Mislim da ljudi osjete kad je nešto dobri i kvalitetno. Što se tiče festivala, smatram da je on mjesto gdje možemo pružiti prostor izvođačima. Mi od pjesama koje dobijemo moramo napraviti dobru i zanimljivu večer. Ljudi vole i ovo i ono, i to je sve u redu.
Mislim da ima prostora za sve i imam dojam da se klasična tamburaška glazba pomalo vraća. Tamburaše svi vole, a zašto toga nema u medijima, ne znam. To je generalni problem. Mi smo tu da damo priliku, ali to je u dane festivala. Što će se dalje na to ne možemo previše utjecati.
Za kraj ove panel rasprave, evo deset najemitiranijih pjesama i izvođača s prošlogodišnjeg festivala Zlatne žice Slavonije Požega 2022., prema podacima ZAMP-a.
1. Miroslav Škoro – Daj još jednu
2. Džentlmeni – Zavedi me
3. Lidija Bačić – Najdraže moje
4. Cecilija – Lijepa naša u srcu
5. Gazde – Tebe ne zaboravljam
6. Posegana – Ljubav
7. Cure iz Centra – Ženski rusvaj
8. Stjepan Jeršek Štef – Život je lijep
9. Vranac – Zar je stvarno gotovo
10. Kas – Jedina
Samo jedna od njih je klasična tamburaška pjesma.
Pogledajte cijelu panel raspravu:
