Posljednje dvije godine festival Zlatne žice Slavonije ima i svoju debatnu notu, kroz stručne panel rasprave s dionicima koji imaju što za reći na zadanu temu. Prošle godine vrlo dinamično razgovaralo se o tamburaškoj glazbi na temu „Tamburaška glazba – jučer, danas, sutra“, dok je ove godine tema bila „Mreža festivala.
Je li problem s kojim se susreće tamburaška glazba svojstven samo tom žanru, ili su slični trendovi i kod drugih tradicionalnih glazbenih stilova, kakva je situacija na drugim festivalima, što je s praćenjem nacionalnih medija, je li slična situacija u zemljama regije, mogu li festivali u sinergiji doći do porasta kvalitete i interesa, pokušali smo doznati od naših sudionika panela.
Sudjelovali su MIROSLAV ŠKORO – umjetnik, glazbenik, skladatelj, NIKOLA KRISTIĆ – urednik u Glazbenim sadržajima HRT-a, dugogodišnji urednik prijenosa festivala Zlatne žice Slavonije i autor brojnih tamburaških hitova, NIKOLINA MAZALIN – kreativna direktorica Croatia recordsa i CMC TV, dio organizacijskog odbora CMC festivala u Vodicama i CMC 200 Slavonija festa u Slavonskom Brodu, JOVAN PEJČIĆ – predsjednik Svjetske tamburaške asocijacije, osnivač i direktor Tamburica festa u Novom Sadu, te SAŠA BOTIČKI – umjetnički direktor Zlatnih žica Slavonija, dok je panel moderirao SLAVENKO ČULJAK – glasnogovornik Zlatnih žica Slavonije.
MIROSLAV ŠKORO: Svaki projekt mora imati ljude, izvor financiranja i program. Čini mi se da to kod nas nije tako. Mogu ja lajati na mjesec da se stvari promjene, ali to se neće dogoditi. Bilo je jedno krasno vrijeme u kojemu smo početkom devedesetih godina bili supstitut za ono što sad vlada u hrvatskom medijskom kulturološkom prostoru. I onda smo doživjeli naglo otrježnjenje i vratili se na postavku na kojoj je tambura bila prije jako puno dugo godina. Ljude imamo, projekt nemamo, a financije kako tko. Jedan dio prihoda koji su vezani uz kolektivnu zaštitu je novac od vrćenja, no kako će ostvariti novce od vrćenja, ako u HR od 150 radijskih postaja barem 100 ne zavrte nikada ni jednu tamburašku pjesmu? Hrvatskoj radioteleviziji prijenos Završne večeri nije u prime time terminu zbog drugih događanja. Spreman sam sjesti s ljudima s HRT-a i razgovarati o programskoj shemi, i o tome koliko se vrti tamburaška glazba na HRT-u.
NIKOLA KRISTIĆ: Mislim da smo svi krivi zbog pada interesa – i izvođači, i organizatori festivala, i mediji, i HRT koja to uglavnom jedina prenosi. Točno je da na Hrvatskoj radioteleviziji, a prvenstvo Hrvatskom radiju koji ima više programskih mogućnosti, ima manje od 10% tamburaške glazbe. Na Hrvatskoj televiziji također nema previše razumijevanja za ovaj tip glazbe. Šezdeset posto ljudi ima sklonosti prema narodnoj glazbi, a mi to slušamo deset posto. Mi imamo glazbenih urednika na HRT koje to ne zanima. Prevladali su neki novi trendovi i novi urednici, koje to ili ne zanima ili jako malo zanima. Zašto je ove godine Završna večer u 21:20? Jer je netko tko odlučuje o programskoj shemi si takvu shemu zamislio. S druge strane, mislim da su i sami organizatori festivala krivi što je pao interes za glazbene festivale. Radio sam kao urednik i festivale u Šibeniku, Krapini, Pitomači, Čakovcu… Pala je kvaliteta od autorskih djela i izvođača, do samog sadržaja koji nude organizatori, koji je na nekim festivalima nezanimljiv i nekvalitetan. Moj opći zaključak je da smo svi zbog toga krivi. Mi danas na HRT nemamo glazbene emisije kao nekad, jer za njih nema novca, ali i nema razumijevanja. Ako se takva glazba ne emitira u javnom prostoru, najviše na HRT čija je to dužnost, onda smo došli do te situacije da se sami sebi možemo žaliti.
JOVAN PEJČIĆ: Mi bolujemo od sličnih bolesti. Identična situacija je i kod nas, no mi smo daleko iza vas. Vi imate puno radio stanica koje emitiraju tamburašku glazbu. Mi to kod nas nemamo, osim javnog servisa i par lokalnih radija. Autorske pjesme koje nastanu na Tamburica festu, vokalni solisti koji dobiju nagrade, u izravnom prijenosu se to emitira i poslije toga malo je prostora da se te nove pjesme čuju.
SAŠA BOTIČKI: Taman kad sam mislio da nešto znam, otvorile su mi se oči. Kad mislim da je sve dobro posloženo na festivalu, shvatim da ima još puno posla. Tamburaška glazba nije dovoljno zastupljena i to je generalni problem. Neki bendovi malo rade na promociji, svi bi htjeli dobiti sve gotovo, no trebali bi uložiti u sebe, pogotovo što sad ima niz novih platformi. Svi bi se trebali ugledati na kolege koje to rade na profesionalniji način, mislim da nam je to djelomično put. Glazbeni se trendovi mijenjaju i to je tako. Mi možemo ovo što imamo napraviti bolje i zanimljivije mladima i drugoj populaciji. Vremena iz devedesetih se neće vratiti, ali mislim da ljudi vole i tradicionalnu i pop tamburašku glazbu. Pjesma ako je dobra, ako zaživi, može biti u bilo kojem aranžmanu, a mi to dobro osjećamo. Kad sam gledao festival i bila je samo jedna tamburaška večer, meni je to bilo nezanimljivo. Dvadeset jednakih pjesama, sve isto nama koji to volimo, a kamo li nekome tko to ne voli. Tu se moramo potruditi da bude zanimljivije. Kod festivala se moraju dobro posložiti temelji da bi se napravila neka priča, a mislim da ćemo doći do tih stvari da to bude što atraktivnije i zanimljivije.
Mogu li i na koji način festivali biti potpora jedni drugima, možda kroz strukovnu organizaciju?
JOVAN PEJČIĆ: Razgovarali smo na tu temu i spremni su na svaku vrstu pogranične međuregionalne suradnje. Postoje EU fondovi koji nas na taj način mire i povezuju preko kulture i takvih projekata. U Tamburica festu sudjeluju brojni sudionici iz Hrvatske. Svjetska tamburaška asocijacija je objedinila umjetnike na međunarodnom nivou, surađujemo na svim tim temama, obilazimo jedni druge i analiziramo sve probleme koji su nam zajednički.
NIKOLINA MAZALIN: Mi smo kao CMC TV pokrovitelj ovog festivala dugi niz godina, a zadaća je Croatia recordsa pratiti i čuvati hrvatsku glazbenu baštinu. Dobre stvari treba podržavati, a festival Zlatne žice Slavonije je najveći tamburaški festival u Hrvatskoj i mi želimo biti dio toga. Mi smo otvorili još jedan program Klape i tambure, koji cijeli dan emitira samo tu glazbu. Bi li udruga olakšala ili otežala takvo funkcioniranje… Ponekad takve udruge postoje da bi bile same sebi bitne.
NIKOLA KRISTIĆ: Mi se svi zajedno ponašamo kao da smo u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Vrijeme je novih trendova i medija, a ovi festivali su iz onog doba. Što smo mi napravili da na tom ekranu postanemo zanimljiviji? Malo je danas festivala koji imaju nagrade i pobjednike, većina je revijalnih festivala koji po meni nisu zanimljivi. Televizija traži show, a show je kompletan ako imaš rezultat. U Šibeniku smo imali glasovanje QR kodom i proglašenje odmah nakon festivala. Mi ćemo u Požegi vidjeti puno lijepih pjesama, no nemamo pobjedničku pjesmu.
MIROSLAV ŠKORO: Kao neovisan čovjek smatram da se puno toga želi kontrolirati putem formatiranih medija. Mijenjaju se mediji, no nije se ništa promijenilo kad je u pitanju HRT. Komercijalni mediji se moraju komercijalno postavljati, no javni servis pokupi 200 milijuna eura i njihova je obveza da to vrate nama alikvotno. Postoji glazbeni aparthejd gdje su zabranjeni neki ljudi imenom i prezimenom. Tražim samo ravnopravnost, ne za izvođače i autore, nego za pjesme. Dajmo šansu pjesmama, nemojte da neki Pero tamo odlučuje da pjesma nema šansu, samo zato što ju je netko napisao ili izveo. Dajte šansu mladim autorima, mladim ljudima i to će potaknuti ljude da pišu i rade, a samim time će se zavrtjeti kolektivna zaštita, jer i sad ti ljudi daju zadnju kunu da bi se to dogodilo.
Cijeli panel, te predstavljanje CD-a i spotova pogledajte u video snimci:
